KRAJAČIĆ, Ljudevit
traži dalje ...KRAJAČIĆ, Ljudevit, pedagog i pisac (Zagreb, 6. III. 1882 — Zagreb, 6. VII. 1970). U Zagrebu završio učiteljsku školu 1901, položio učiteljski ispit 1903. te nastavnički za matematičko-tehničku skupinu predmeta 1914. Učiteljevao u Velikoj Gorici, Vodostaju, Svetoj Nedelji (ravnajući učitelj) i Turnju 1902–12. U Zagrebu od 1912. bio učitelj u nižoj pučkoj školi, od 1918. pravi učitelj vježbaonice pri učiteljskoj školi do 1921, kad je imenovan županijskim školskim nadzornikom, potom tajnik Više pedagoške škole te nastavnik i upravitelj građanske škole. Od 1911. dopisni, od 1913. pravi i od 1952. počasni član Hrvatskoga pedagoško-književnoga zbora, predsjednik 1945–49. te urednik njegove Omladinske knjižnice; član upravnoga odbora Udruženja jugoslavenskog učiteljstva u Zagrebu »Jedinstvo« 1922, urednik i suradnik njegova istoimenoga glasila 1922–28. i predsjednik Zagrebačkoga učiteljskoga pjevačkoga zbora »Ivan Filipović« 1932–33. Pisao putopise, crtice, pjesme, kratke priče i pripovijetke, pedagoško-prosvjetne rasprave i članke te one o povijesti hrvatskoga i stranoga školstva i o suvremenoj dječjoj i književnosti za mladež u periodicima Vijenac (1901, 1926–27), Škola (1904–06), Napredak (1905–14, 1917, 1919–32, 1934, 1936–38; Pedagoški rad, 1947–50, 1953–56, 1961, 1964), Domaće ognjište (1906–14), Hrvatski učiteljski dom (1909, 1911–14, 1916–18), Savremenik (1910–13, 1916), Hrvatski pokret (1911, 1913), Narodne novine (1911–16, 1933), Smilje (1912–38; urednik 1917–37), Književne novosti (1914), Hrvatska njiva (1917–18), Omladina (1918–21), Mladost (1923–25, 1938–40), Učitelj (Beograd 1923, 1928–31, 1933, 1940), Riječ (1927–31), Narodno kolo (1928, 1930, 1932–33), Savremena škola (1929–30; Školska praksa, 1932), Učiteljska riječ (1934–35), Dom i škola (1937–38), Dom i svijet (1942), Narodna prosvjeta (1946, 12 – Kinematograf u službi škole, rasprava o filmu, novom nastavnom sredstvu), Školske novine (1951–59), Radost (1952, 1958), Pionir (1953–57) i Polet (1954). Baveći se ulogom i organizacijom škole, kritizirao školski sustav te se zauzimao za njegovu demokratizaciju. Napisao priručnik Narodna radna slikovnica kao radna škola za mladež sa pjesmama i pričama (Zagreb 1929; slike M. Markovac) i knjižicu Dajmo djeci dobru knjigu (Zagreb 1954) te uredio zbirku beletrističkih i pedagoških radova Novi život (Karlovac 1909), priručnike za školske priredbe Školske svečanosti (1937–40) i reviju Biblioteka jugoslovenske škole (1931–34). Isticao je pedagošku vrijednost dječje i književnosti za mladež i tvrdio da ona mora biti vrjednovana kao i svako književno djelo. Stoga je kao urednik objavljivao izvatke iz djela svjetskih klasika i poticao na suradnju domaće pisce, a kao pisac u dječju književnost unosio socijalne sadržaje i moderniji stil. Uz pripovijetke iz I. svjetskoga rata (skupna zbirka Za kralja i dom. Zagreb 1917), objavio egzistencijalne Priče za mladež (1921), kratke priče temeljene na legendama i predaji Sanje djetinjstva (1925), pripovijetke zanimljive fabule i profinjene psihologije Iz moga dvorišta (1928), prepričane istočnjačke mitove Car Saltan (1931) te djela u kojima evocira zagrebačko djetinjstvo i boravak na selu Bakičina tuga (1923), Iz bilježnice Ivice Rakića (1923) i Višnjica (1926). Kako u njima tematizira život malih junaka u surovoj okolini, pripovjedni mu svijet, mračan i prožet napetošću, novija kritika ocjenjuje neprimjerenim djeci, držeći ga, uz Josipu Radošević, začetnikom socijalne pripovijetke u hrvatskoj književnosti. Priredio je Spomenspis na spasavanje istarske, bosansko-hercegovačke i dalmatinske djece (1921), priče i pripovijetke V. Nazora (1952, 1956), D. Trstenjaka (1953) i R. Katalinića Jeretova (1955), Začuđene svatove E. Kumičića (1953), s V. Cvitanom i G. Vitezom odabrao pjesme i priče u zbirci Darovi djetinjstvu (1956), te uredio zbirku lektire za srednju školu i mladež (sve izdano u Zagrebu). Prevodio s ruskoga, bugarskoga i češkoga pedagoške članke, pripovijetke i djela C. Ewalda, K. G. Paustovskoga i Natalije Nikolajevne Golosnicke. Potpisivao se inicijalima te šiframa i pseudonimima -a-, LJ. Kr., M. Marjanić, Milan Marjanić, Strika, Vlado Marjanić. Dobio Nagradu »Ivan Filipović« za životno djelo 1968.
Branko Pleše (2013)
Njegov sin Marijan (1905–1942), od pol. 1920-ih aktivan kao član KP, politički je djelovao ponajviše u Čehoslovačkoj i Francuskoj, borio se u republikanskim postrojbama u Španjolskom građanskom ratu 1936–38. te bio član CK KPH i njegova Politbiroa, suradnik Političkoga vjesnika i voditelj redakcije Srpa i čekića 1940. U kolovozu te godine uhićen i zatočen u Lepoglavi, potom u logoru Jadovno kraj Gospića, Jastrebarskom i Koprivnici, naposljetku je umoren u Staroj Gradiški. Služio se konspirativnim imenima Petar Gašparac i Petar.
Ivan Videk (2013)
članak preuzet iz tiskanog izdanja 1983. – 2021.
KRAJAČIĆ, Ljudevit. Hrvatski biografski leksikon (1983–2024), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 11.5.2024. <https://hbl.lzmk.hr/clanak/krajacic-ljudevit>.